https://www.youtube.com/watch?v=OERjs6hggIc

Bila je Ona…Lada i mi

tren bezvremen u zvonu mom.

kad me je zdila plamen je bio … za krv srcem da provri

dok ljubiti sam tu zenu ljepotu njenu pozelio.

Zvonarem duse i njenim uzetom tornjem ljubavi ,na samrti, Nju zvonio.

U sjeni drugih krisom je trazio

mirisom zar sto pece gasio

moc pogleda kleo kad me dodirom ljepote ugarkom tvorio.

Tijelom njenim ruke spustio…nisam .

Ni sam ne znam sta se u njoj krilo

Vrac ljubavi ili je to samo njeno…moje bilo…

plamenom od zeravice sto se tijelom skrilo.

Njom sagorjeti …pepeo za “urnu” biti lijepoj Ladi …

a htio samo nju…idilicnu i nestvarnu…voljeti

behar dahom od leda cuvati od zgasnuca sacuvati…

zelio sam ,

u nemoci zeljan ,skrojen plamen…taj Ladin znamen…svojim pirom ljubiti.(h.d)

1 komentar

  1. Koji to skladan glas
    sve ništa što imam
    od mene odnosi,
    sve što u vjetar pomislim,
    kad željom u čeznji osmislim,
    da zarobljenju sebe
    grljenjem u voljenju oslobodim.
    Ko to krilima vjetru prkosi
    I nebu prije sunca se prikrada
    moje iz mene da ohrabri
    da sunce prije osvita mi nanosi.

    Jeste li primjetili….Pri ovom sviranju tuge a u Vašem nebu stoji između oblaka jedna ptica, krilima prema moru,kao u oslobođenju…..uvijek je tražim i nađem i tamo gdje je nema
    Pozdrav!

Komentariši