Bila je Ona…Lada i mi
tren bezvremen u zvonu mom.
kad me je zdila plamen je bio … za krv srcem da provri
dok ljubiti sam tu zenu ljepotu njenu pozelio.
Zvonarem duse i njenim uzetom tornjem ljubavi ,na samrti, Nju zvonio.
U sjeni drugih krisom je trazio
mirisom zar sto pece gasio
moc pogleda kleo kad me dodirom ljepote ugarkom tvorio.
Tijelom njenim ruke spustio…nisam .
Ni sam ne znam sta se u njoj krilo
Vrac ljubavi ili je to samo njeno…moje bilo…
plamenom od zeravice sto se tijelom skrilo.
Njom sagorjeti …pepeo za “urnu” biti lijepoj Ladi …
a htio samo nju…idilicnu i nestvarnu…voljeti
behar dahom od leda cuvati od zgasnuca sacuvati…
zelio sam ,
u nemoci zeljan ,skrojen plamen…taj Ladin znamen…svojim pirom ljubiti.(h.d)
Koji to skladan glas
sve ništa što imam
od mene odnosi,
sve što u vjetar pomislim,
kad željom u čeznji osmislim,
da zarobljenju sebe
grljenjem u voljenju oslobodim.
Ko to krilima vjetru prkosi
I nebu prije sunca se prikrada
moje iz mene da ohrabri
da sunce prije osvita mi nanosi.
Jeste li primjetili….Pri ovom sviranju tuge a u Vašem nebu stoji između oblaka jedna ptica, krilima prema moru,kao u oslobođenju…..uvijek je tražim i nađem i tamo gdje je nema
Pozdrav!